Frojdistički shvaćena ljubav je proždiruća, kanibalistička – ostajemo zatečeni onim što nas guta, u sličaju Jelene Merkur fantomskim usnama obojenim crvenim karminom POP kulture.
Ako se istina poljupca može utvrditi tek kada je poljubac okončan, onda je to i povlašćeno mesto sa koga ćemo se zapitati: ko nas to ljubi. Ako poljubac raskriva ono odsutno u čoveku, mesto naše neispunjenosti, onda on, kao izraz neispunjenosti, zapravo obuzima čoveka i pre nego što on toga postaje svestan. Poljubac, kao davanje nečega što se ne poseduje, „Poljubac“ Jelene Merkur, dislocira i umetnički akt i nas, i prebacuje nas s one strane umetnosti, s one strane nas samih. Samo usne, ogromne, u koje se može celim bićem kročiti, raskrivaju istinu onoga u njima i naše lјubavi, prebacujući nas u prostor prividne utehe, u ono koje nas ljubi, u ono odsutno u poljupcu. Ovaj ciklus nas poziva da kročimo u to nemoguće i nepostojeće, a stremiti ka njemu, ka daru poljupca, znači unapred izgubiti sebe. Poljubac Jelene Merkur govori o toj neostvarenosti, nemogućnosti, o jednom beskraju iza i oko i na rubovima usana, o beskraju kojim ljubimo, koji nas ljubi.
prof. dr Dragan Bošković
Koristimo kolačiće (cookies) na veb sajtu da bismo vam pružili najbolje iskustvo pamtieći vaše preference za ponavljene posete. Klikom na dugme "Prihvati" pristajete na upotrebu svih kolačića.